dressup games fight games battle games
Blagdan Svih Svetih i Dušni dan Ispis
Autor Zlata Gilja   
Subota, 29 Listopad 2011 16:58

Bogu kojemu sve živi!

Blagdan Svih Svetih je svetkovina cjelokupne Crkve. Slavlje  ovoga blagdana preteču nalazi u slavljenju blagdana svetih mučenika koji se počeo slaviti na kršćanskom Istoku prve nedjelje poslije Duhova, kojemu se poslije dodaje i spomen ostalih svetih. Postoje svjedočanstva o tri datuma slavlja ovoga blagdana (prva nedjelja poslije Duhova, 13. svibnja i petak u vazmenoj osmini), sve dok konačno nije određen da se slavi 1. studenoga.

Toga dana  slavimo sve one koji su po Kristovoj Crkvi dospjeli do nebeske slave, do nebeskog Jeruzalema i od njih molimo zagovor. Oni su proslavljeni udovi Crkve koji su životno povezani s članovima Crkve na zemlji. Po svome krštenju  postajemo  „kraljevsko svećenstvo i dio svetoga naroda“ koji je pozvan na istu slavu s njima. Ovdje na zemlji sveti smo jer smo članovi Crkve koji su kršteni u ime Trojedinog Boga – Oca, Sina i Duha Svetoga i u svima prebiva Duh Božji.

Vjerujemo da Crkva postoji u tri stanja; Crkva zemaljska koja putuje ovom zemljom, Crkva nebeska u kojoj su blaženici koji gledaju lice Božje; a vjerujemo i da postoji Crkva sastavljena od onih koji su otišli sa ove zemlje ali još nisu dospjeli do Boga – oni se čiste da bi mogli dospjeti u zajedništvo s njim.

Pozvani smo moliti za svoje,ali i za  sve pokojne.Vjerujemo da sveci na nebu mogu moliti za nas ako im se utječemo i molimo njihov zagovor. Oni su nam uzori jer su svojim životom svjedočili Kristovu milost po kojoj se Bog proslavio po njima. Časteći njih mi častimo Boga koji im je darovao milost po kojoj su mogli činiti herojska djela kršćanske ljubavi. U isto vrijeme oni su najbolji primjer kako surađivati s Božjom milošću. Ovdje na zemlji mi častimo i štujemo svete ne kao neka božanstva, nego ih častimo kao osobe u kojima je Kristova milost djelatna. Čašćenje svetaca uvijek je i hvala i pohvala samome Bogu.

Svi oni koji žive u Božjoj milosti – sveti su.

Svi oni blaženici koji gledaju lice Božje – sveti su.

Neke od njih je Crkva proglasila svetima. Jasno je da postoji puno više onih neproglašenih negoli proglašenih svetaca.

Blagdan Svih Svetih na najljepši način svjedoči povezanost te nebeske i zemaljske crkve  koju nalazimo i u riječima molitve:

„Danas slavimo tvoj sveti Grad, svoju domovinu, nebeski Jeruzalem; ondje te zauvijek hvale preobraženi udovi Crkve, naša braća i sestre u slavi; onamo u vjeri i mi putujemo, ohrabreni njihovim zagovorom i primjerom.“

Naša je Crkva znak među narodima, vjerodostojna zbog svoje svetosti. Čašćenje svetih crkveno učiteljstvo smatra dopuštenim i korisnim, ali ne naučava ga kao obvezu za pojedinca. Kanonizirani (proglašeni) sveci jesu stvaralački uzori svetosti koja je dana određenim pojedincima kroz povijest. Ta uzornost može povijesno izblijedjeti ili iznova ojačati – to nam pokazuje prestanak čašćenja nekih svetaca, pa i njihov nestanak iz popisa svetih. Ipak, jednom proglašeni -  čašćeni ili zaboravljeni oni su i dalje sveti jer je Crkva nezabludiva u svojim odlukama. Kad se prizna „uzornost“ nekog sveca govorimo o čašćenju ili „kultu dulije“, za razliku od klanjanja ili „kulta latrije“ koje pripada jedino Bogu.

Pomolimo se, zatražimo zagovor, pronađimo  svoje uzore među svecima i slijedimo njihove primjere – svojim životom svjedočimo i nasljedujmo Krista svjesni da se niti u jednom vremenu sveci ne rađaju – svecem se postaje.

SPOMEN SVIH VJERNIH MRTVIH – DUŠNI DAN

Prvi spomen ovog blagdana nalazimo još u 7.stoljeću. Pravi začetnik ovoga blagdana bio je redovnik, sv. Odilo, opat benediktinskog samostana Cluny. On je između 1000. - 1008.g. odredio da se nakon dana Svih Svetih slavi i spomen svih pokojnih. Tako je na izvrstan način povezao dva sukladna blagdana – Sve Svete i Dušni dan.

Današnje vrijeme skoro je potpuno poistovjetilo simboliku ta dva dana, jer duše odlaze u nebo; svete po svome krštenju – jedne gledaju Boga u lice a druge čekaju susret s Njim. Boravak u Nebeskom Kraljevstvu koji već sada uživaju sveti, težnja je i cilj koji želimo da uživaju i naši pokojni, a svršetkom svoga života i svi mi. Možda baš radi toga oba dana posvećujemo  obilasku grobova svojih mrtvih na kojima se molitvom utječemo Bogu za spas njihovih duša. Duše koje su ostavile ovaj zemaljski svijet i preselile se u vječnost trebaju našu molitvu.

Već od samih početaka civilizacije čovjek je pokazivao određeno poštovanje posmrtnim ostacima svojih umrlih. Različiti oblici grobova svjedoče o čovjekovoj svijesti vlastite ograničenosti i o njegovom odnosu prema smrti. U svim religijama grob je simbolična veza između svijeta živih i svijeta mrtvih. Grob tako postaje  veza ovozemaljskog i zagrobnog života.

Grob u kršćanstvu ima veliko značenje. Od samih početaka kršćani hodočaste na Isusov grob, a kasnije i na grobove apostola i svetaca, što se zadržalo do današnjih dana. Prvi kršćani su se okupljali u katakombama i na grobovima svetaca i slavili euharistiju. Grobovi su se označavali kršćanskim simbolima, najčešće križem, a vrlo često su se iznad grobova apostola i svetaca gradile crkve. Grob je na taj način izražavao vjeru u uskrsnuće i vječni život, a istovremeno je i iskazivao počast preminulom, kao i dostojno vrednovanje njegova života i svetosti te apostolskog rada i svjedočanstva vjere u Krista. I danas su groblja sastavni dio naše kulture i života.

Odlazak na grob dragog pokojnika znak je ljubavi koja ne završava ovdje nego traje sve do susreta u Kraljevstvu Nebeskom.

Kako je toga dana dopušteno svim svećenicima slaviti tri mise: jednu po papinoj nakani, drugu po vlastitoj i treću za sve pokojne – pronađimo vremena bar za jednu i posvetimo je onima koji više nisu sa nama.

Ažurirano Nedjelja, 13 Studeni 2011 13:45