Župa Duha Svetoga Nuštar

Toliko toga ima što nas začuđuje kad smo na kraju svećeničke službe.

Jedna od tih nedoumica je  neshvaćanje. Ma koliko se trudili, objašnjavali, bili uporni u poruci, neki je, ponekad većina, krivo shvate, zapravo prihvate ono što njima trenutno odgovara.

Čini nam se da je uloženi trud i napor uzaludan. Svakim danom čitam neki odlomak iz Svetoga Pisma. Neke odlomke znamo napamet ponekad ne shvaćajući njihov dublji smisao i poruku.

Ovih dana sam, nasumce, otvorio stranicu o umnoženju kruha.

Velika Gospa je dan svetkovine Uznesenja Blažene Djevice Marije na nebo. Slavi se 15. kolovoza svake godine. Taj dan je i državni blagdan u Republici Hrvatskoj.

Na svetkovinu, mnoštvo vjernika hodočasti u mnogobrojna Marijina svetišta. Prema katoličkoj teologiji, Marija je uznesena na nebo, dušom i tijelom. Nauk o Marijinu uznesenju na nebo, proglasio je papa Pio XII., 1. studenog 1950. Tome prethodi duga tradicija, stara gotovo kao i samo kršćanstvo. Mnogi crkveni oci i sveci poput sv. Bernarda, sv. Antuna Padovanskoga i dr., kroz stoljeća su razmatrali i pisali o Marijinu uznesenju na nebo.

Blagdan se slavi u velikom broju država, ponajviše u Europi i Južnoj Americi. Održavaju se procesije i festivali. Anglikanci i luterani slave blagdan, ali bez službenog spominjanja riječi „uznesenje”. Smisao našeg postojanja na zemlji jest baš u izboru sretne vječnosti u Bogu. To je dostojan smisao Božjeg stvaranja i čovjekova postojanja. Marija taj smisao sada posjeduje u punini, dušom i tijelom.

Kao i svake godine na blagdan Tijelova načinjene su četiri kapelice (sivnice), svaka od njih predstavlja jednu od etapa čovjekova života: djetinjstvo, mladost, srednja dob i starost. Sivnice uređuju nuštarske žene, ukrašavajući ih narodnim blagom koje su tkale, vezle i šlingale još njihove bake i prabake.

Nakon mise, svećenik predvodi procesiju noseći pokaznicu sa presvetim tijelom Isusovim ispod "neba", koje nose četvorica muškaraca odjevenih u narodne nošnje. Zaustavlja se kod svake sivnice, odlaže pokaznicu na oltar, kadi te čita odlomak iz evanđelja, kaže nekoliko riječi o životnoj etapi koju predstavlja svaka sivnica, moli se molitva vjernika i procesija nastavlja dalje.

Procesiju prate prvopričesnici odjeveni u bijele haljine, nose košare sa ružinim laticama koje posipaju po putu kojim prolazi Isus nazočan u pokaznici, a za njim i vas puk koji se sabrao na misi i procesiji.

Nakon svih obreda, unazad nekoliko godina prvopričesnici načine krug te bacaju u zrak košare sa preostalim laticama, što im pričinjava veliko zadovoljstvo i sreću.

VIDEO TIJELOVSKE KOŠARE

Saznat ćemo jednom,

nakon smrti,

sve što nismo znali i do kraja u vjeri prepoznali.

Imat ćemo jednom

što imati smo htjeli, a shvatili nismo.

Gledat ćemo jednom

Vječnosti u oči  i ona će nama.

Kad umire čovjek zemlja postaje teža
i dublja za jednu ranu, crnja za jednu jamu.

Kad umire čovjek, svijet bi morao stati u molitvi
i zadrhtati težinom tuge, dubinom bola,
koja bi rastvorila vrata mrtvačnica i podigla ploče grobova.

Kad umire čovjek, umire dio svijeta
i zemlja postaje teža iskusnija i ljudskija
i veća za jednu ranu i dublja za jednu jamu.

Kad umire majka zemlja postaje

za njene ruke toplija, za jedno srce

bogatija.

Pronašao sam rukopis iz šezdesetih pisan olovkom.

Moja pjesma ili nije?? Ne znam!